Nisam bila dugo ovde, ne znam ni kako se dolazi do ovog mesta gde sam sada. Ali, ako ovo vidite, javite mi nekako, ako budem znala da se snadjem, da vidim da ste mi javili…
Nemam vremena da sedim i da pisem, a zelim to tako jako! I evo, sad sam usla na trenutak, a taj trenutak traje, i traje… Ne znam da izadjem, bolje da vam tako kazem. A kad vec govorim sebi, eto, da kazem i vama…
Pisanje je droga. Bar za mene. Alkoholu se ne dam, udari me jedna casa vina, i da padnem pod sto. Cigaretama sam se opet vratila, i opet cu otici od njih jednom, ostavicu ih, jednom, opet…
A sve se, tako nekako, vraca jednom…
Sudbina je cudo, od nje se ne moze pobeci! Ako mi je sudjeno da me nadje, naci ce me. Zna se kako i gde. Znam i ja kako, a znam i gde. I sve tako, u krug. I ne idem dalje, ne bezim, vec sam tu. Stojim i cekam. Da vidim, ne znam bas tacno ni sta cekam da vidim, ali kad vidim, znacu da je to bas to. Valjda to tako mora. Ne znam. Verujem da moram da sacekam, kazu ljudi: strpljiv, spasen… A ja bas nisam od tih strpljivih, a ni od spasenih. Samo idem, pa gde stignem, a tako cu, valjda, daleko stici… Verujem da cu docekati, i verujem da se krug vrti, a zivot ide dalje. Neka ide, kad tako vec mora. Nema nazad, necu. Idem napred, i samo napred.
I tako, koracajuci, razmisljam… A sada mi ruke same idu napred, i slova se nizu, reci vezuju u recenice. Samo sam htela da vam kazem da hocu da sam tu, a nemam vremena, i da mi nedostajete, mnogo. I da nemam ni sliku, i da imam tocak na zaglavlju, ako jos stoji tocak… Ako se nije samo promenilo. I zelim da vam kazem da nam je ovde mnogo komplikovano, i u nadi da Gradonacelnik nece ovo procitati, da vam kazem da mi je jako tesko da se snadjem, sve mi je nejasno, i sad ne znam sta dalje da radim sa ovom pricom… Ne znam kako da je objavim. Ako je nema, onda nije objavljena, a ako je vidite, blago meni…
Ostajte mi zdravi, srecni i raspisani, pa da se uskoro i (s)nadjemo…
